Papin nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji u nedjelju 7. kolovoza 2016.
Draga braćo i sestre, dobar dan! U današnjem odlomku iz Evanđelja (Lk 12, 32-48), Isus govori svojim učenicima o stavu koji treba zauzeti u pogledu konačnog susreta s njim, i objašnjava kako očekivanje tog susreta mora potaknuti na život bogat dobrim djelima. Između ostalog kaže: “Prodajte što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače” (r. 33). To je poziv da se milostinju vrjednuje kao djelo milosrđa, da se ne stavlja povjerenje u prolazna dobra, da se stvari koriste bez navezivanja i egoizma, već prema Božjoj logici, logici pažnje prema drugima, logici ljubavi. Možemo biti silno privrženi novcu, posjedovanju mnogih stvari, ali na kraju ih ne možemo ponijeti sa sobom. Imajte na umu da “sudarij nema džepova”.
Isusovo se učenje nastavlja s tri kratke prispodobe na temu budnosti. Ovo je važno: budnost, biti pozorni, biti budni u životu. Prva je usporedba o slugama koje čekaju u noći gospodarev povratak. “Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne!” (r. 37.): to je blaženstvo čekanja Gospodina s vjerom, spremnosti, u stavu služenja. On se uprisutnjuje svaki dan, kuca na vrata našega srca. I bit će blažen ona koji mu otvori, jer će imati veliku nagradu: naime, sâm Gospodin će biti sluga svojim slugama – lijepe li nagrade – na velikoj gozbi u njegovu Kraljevstvu on sam će im pristupiti i posluživati ih. Zom prispodobom, smještenom u noći, Isus predstavlja život kao bdjenje ispunjeno djelatnim iščekivanjem, koje je uvod u svijetli dan vječnosti. Da bi se imalo tome pristupa treba biti spreman, budan i zauzet u služenju drugima, u utješnoj perspektivi da, “na drugome svijetu”, nećemo mi služiti Bogu, već će nas on sam primiti za svoj stol. Kad se malo bolje razmisli, to se već događa svaki put kad susretnemo Gospodina u molitvi, ili u služenju siromašnima, a poglavito u euharistiji, gdje on sprema gozbu da nas hrani svojom Riječju i svojim Tijelom.
Druga prispodoba ima za sliku nepredvidljivi dolazak kradljivca. Ta činjenica zahtijeva budnost; naime, Isus poziva: “I vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi” (r. 40). Učenik je onaj koji čeka Gospodina i njegovo Kraljevstvo. Evanđelje pojašnjava tu perspektivu trećom prispodobom o upravitelju kuće koji upravlja njome nakon gospodareva odlaska. U prvoj slici, upravitelj vjerno obavlja svoje dužnosti i prima za to plaću. U drugoj pak slici upravitelj zloupotrebljava svoj autoritet i tuče sluge, zbog čega će, kad se gospodar iznenada vrati, biti kažnjen. Ovaj prizor opisuje čestu situacija i u našim danima: tolike nepravde, nasilja i svakodnevna zla potječu od ideje da se možemo ponašati kao gospodari života drugih ljudi. Imamo samo jednog gospodara koji ne voli da ga se naziva “gospodarom”, već “Ocem”. Svi mi smo sluge, grešnici i djeca: on je jedini Otac.
Isus nas danas podsjeća da nas iščekivanje vječnog blaženstva ne oslobađa od obaveze da svijet učinimo pravednijim i boljim mjestom za život. Štoviše, upravo nas ta naša nada u posjedovanje Kraljevstva u vječnosti potiče da radimo na poboljšanju uvjetâ života na ovoj zemlji, posebno slabe braću. Neka nam Djevica Marija pomogne da budemo osobe i zajednice koje nisu usidrene u sadašnjosti, ili, još gore, u nostalgičnoj prošlosti, već okrenute prema Božjoj budućnosti, prema susretu s njim, našim životom i našom nadom.